Zlostavljanje djece

Zlostavljanje djece je vjerovatno oduvijek postojalo. Ako se osvrnemo u prošlost, vidjećemo da je  takvo ponašanje bilo dozvoljeno, a u nekim zemljama je zakonom bilo određeno da se djeca trebaju tjelesno kažnjavati.

Zlostavljanje djece se tek prije nekoliko decenija počelo uočavati kao problem i tada se pokušao ustanoviti omjer istog.

Danas se razlikuje fizičko i psihičko nasilje kao i aktivno i pasivno nasilje. Otkrivanje fizičkog zlostavljanja u najvećem broju slučajeva  događa se uz pomoć postojanja fizičkih tragova kao što su modrice, ogrebotine, opekotine, tragovi ugriza, povrede mozga, povrede očiju ili unutrašnja krvarenja. Povrede se tada nalaze na mjestima koja se prilikom igre obično ne ozljeđuju, između ostalog oko usta i ušiju ili sa unutrašnje strane podlaktice i nadlaktice.

Psihički znakovi su stresni simptomi, specijalni pogled („zaleđen pogled“) i refleksni pokreti zaštite.

Svi oni koji rade sa djecom dužni su prema zakonu prijaviti slučajeve zlostavljanja socijalnim vlastima, koje dalje odlučuju kako će se postupiti sa predmetom. Što se prije intervenira prognoza je bolja.

Međutim, interveniranje u ranoj fazi psihičkog zlostavljanja je rijetkost, s obzirom da ga je teže otkriti i dokazati.  

Kada je riječ o preventivnim mjerama od važnosti je nekoliko sljedećih koraka:

• opšta promjena stava stanovništva prema tjelesnom kažnjavanju. Norme koje legitimiraju nasilje u kući moraju se promijeniti (putem radionica i predavanja informisati roditelje kolika je štetnost i beskorisnost upotrebe fizičkog nasilja nad djecom);
• socijalno ugrožene porodice treba podržati u materijalnom i edukativnom smislu;
• stvoriti oblik socijalne mreže i u nju integrisati porodicu tako da bude što više kontakata sa drugim ljudima (vrlo često porodice gdje se dešava nasilje žive izolovano da bi se prikrila problematika);
• raditi na promjeni u porodici koja se odnosi na tradicionalne modele vezane za uloge na osnovi spola (određene kulture tredicionalno potenciraju muške figure koje imaju moć nad djecom i kompletnom porodicom, obično su ti roditelji i sami doživjeli zlostavljanje u djetinjstvu);
• raditi na prekidanju spirale zla u porodici koja čini da nasilje vodi ka novom nasilju. 

Poseban oblik zlostavljanja djece čini seksulano nasilje: aluzije vezane za spol, dodir spolnih organa, pokazivanje nagog tijela i snošaj.

Uobičajena definicija seksulanog nasilja djece koja se koristi jeste da je to iskorištavanje djece u seksualnom smislu kako bi se zadovoljile seksualne potrebe odraslih. Najveći broj počinitelja jesu muškarci (manje od 10% su žene), najveći broj pogođenih jesu djevojčice.

U većini slučajeva seksualnog nasilja dijete poznaje počinitelja (dječaci budu češće izloženi nasilju nepoznatih počinitelja) i najčešće je riječ o osobi bliskoj djetetu, od koje je ono ovisno i u koju ima povjerenja.

Teško je navesti tipične simptome koji ukazuju na seksulano zlostavljanje, međutim postoje izvjesne smjernice: dijete u predškolskoj dobi može ispoljavati nezrelo ponašanje, npr.enurezu ili pretjeran seksualni interes. Ponekad dječaci ne žele da skidaju svoje hlače kad krenu u krevet. U školskoj dobi dijete može imati poteškoće sa koncentracijom i psihosomatske simptome, kao što su bol u stomaku, a na času gimnastike može odbiti da se presvlači sa drugima. Crteži su efikasan način uočavanja patologije.

Kada se utvrdi prisustvo nasilja najvažnije je djetetu pružiti potrebnu sigurnost i uključiti ga u terapijski tretman. Također je neophodno raditi sa roditeljima zbog velikog osjećaja krivice koje se tada pojavljuje (posebno kod seksualnog zlostavljanja).

Djeca nemaju mogućnost da ukažu na svoje probleme i dužnost je odraslih da pruže maksimalnu podršku i zaštitu. Vrlo važno je educirati posebno majke o nekim simptomima koje treba uočiti. Roditeljima treba biti na raspolaganju tim ljudi kojima će se moći obratiti za sva pitanja i probleme.
Autor: Elmedina Čizmić, Psiholog

(zdravlje.at)