Kada djeca lažu

Kada dijete prvi put slaže, roditelji su šokirani, iznenađeni i uglavnom ne znaju kako da reaguju. Kada se neistine nastave ponavljati, kada dijete sve češće izmišlja događaje ili poriče učinjenu lošu stvar (ja nisam to uradio/uradila), roditelji su uglavnom ljuti, kažnjavaju dijete i ne znaju šta da rade.
Nije svaka neistina koju je dijete reklo odmah laž. Laž znači da se neistina svjesno izgovara sa ciljem da se postigne nešto ili izbjegne kazna ili loša reakcija okoline.
To je velika reakcija mozga malog djeteta, koja zahtijeva pripremu, skrivanje pravih osjećaja da bi se izgledalo vjerodostojno.
Odrasli bi trebali da pokušaju razumjeti kako i o čemu djeca razmišljaju.
Djeca su u mogućnosti da lažu negdje od četvrte godine života. Laži počinju svjesno govoriti oko šeste godine, a sve prije toga se može smatrati kreativnom istinom.
Različiti eksperimenti i istraživanja potvrđuju ovu teoriju. Kanadski naučnici su testirali djecu uzrasta između tri i sedam godina. Djeca su trebala pogoditi koja se igračka nalazi iza njihovih leđa, bez okretanja i gledanja. Odrasli su napuštali prostoriju i skoro ni jedno dijete nije moglo izdržati, nego je pogledalo o kojoj se igračci radi. Kada su ih odrasli pitali da li su gledali iza leđa, djeca uzrasta od tri godine su odmah priznala a četverogodišnjaci u većini slučajeva da su se okrenuli. Kod djece starosti 6 godina je 95% slagalo i reklo da se nije okrenulo.

Ovo je normalna faza u razvoju djeteta. Djeca uče kako da se prilagode pravilima i strukturama života sa drugima. Vremenom uče i da lažu iz pristojnosti i tada su roditelji uglavnom zadovoljni. Sigurno da im je draže da dijete ne kaže direktno da mu je dosadno u posjeti kod (njoj/njemu) neinteresantnih članova porodice i da se (lažno) obraduju poklonu koji su prerasli ili im je nezanimljiv.

Problem mogu predstavljati i fantastične priče koje dolaze kao izgovor zašto nešto nije učinjeno ili zašto se nešto (zabranjeno) uradilo.
Poznate su priče da su nered u dječijoj sobi izazvali mali patuljci ili da se nije namjerno isprljalo, nego da je došao zmaj koji ih je pošpricao blatom.
Te priče naravno nisu istinite, ali djeci između tri i šest godina ne predstavljaju ni laž. Oni su tada u čarobnom dobu u kojem teško mogu da razdvoje maštu i realitet. Podršku im daju i bajke koje su najčešća lektira ovog uzrasta sa čijim junacima se djeca lako i često identificiraju.
U tom slučaju roditelji ne smiju loše reagovati. Prihvatite igru/priču i polako i nježno ih prebacite u realitet. I budite duhoviti, što je priča nevjerovatnija, to je mašta vašeg djeteta bogatija.

Djeca uglavnom imaju razlog kada ne govore istinu: boje se kazne ili se stide nečega. Nekada žele samo privući pažnju na sebe ili se hvaliti pred drugom djecom.

Šta sigurno ne pomaže je stogost i kazna. Tako djeca samo uče da bolje i uvjerljivije lažu.
Znači bolje je iskrena pohvala kada je dijete iskreno, nego kazna kada dijete eksperimentiše sa neistinama i gleda kako će roditelji reagovati.
U otvorenoj, iskrenoj porodičnoj atmosferi punoj ljubavi u kojoj su i greške dozvoljene, dijete puno lakše može da nauči prednosti iskrenosti.

Roditelji ipak moraju postati oprezni ako dijete sve češće laže. Možda se osjeća zapostavljeno, nešto ga tišti i laganjem šalje signal da nešto nije u redu. Tada roditelji trebaju pažljivo i oprezno razgovorom doći do odgovora i razloga za takvo ponašanje.

Pazite i na to kako se vi ponašate i koliko ste iskreni prema djetetu i ostalim osobama u okolini. Ako dijete često čuje da se nešto ne smije reći nekome drugom ili ako roditelji ne odgovaraju iskreno i istinito na pitanja djeteta i samo dijete će početi da laže.
Kao i u svemu ostalom, budite i u slučaju iskrenosti dobar primjer svom djetetu.

(zdravlje.at)