Hiperaktivna djeca ili različitost?

Djeca trebaju izuzetno puno razumijevanja, ljubavi, strpljivog rada i vježbanja.

Oduvijek je bilo djece koja radije trče umjesto da hodaju, ili cupkaju dok stoje, ili im je koncentracija kratka i površna, istrajnost i pažnja smanjeni, samokontrola nedovoljna, koordinacija pokreta neusklađena.
Hiperaktivitet djece pogađa češće dječake, a djevojčice rjeđe, do gotovo nikako. Djeca trebaju izuzetno puno razumijevanja, ljubavi, strpljivog rada i vježbanja. To moraju da im pruže prvenstveno roditelji, pa tek onda okolina.

Šta u stvari pravi djecu hiperaktivnim ?

Nije svako nestašno dijete i hiperaktivno. Ostavite stručnjake da to potvrde. Do jedne prave dijagnoze (DSM -III) može se doći samo uz pomoć pravoga stručnjaka: neurologa, dječijeg psihologa i eventualno uz još dodatnih pregleda i dodatnih stručnjaka, već od slučaja do slučaja. Do diagnoze se dolazi dužim posmatranjem ponašanja djeteta, kroz igru i razgovore, kao i razgovore sa porodicom u kojoj dijete živi.
Uzroci koji mogu da dovedu do hiperaktiviteta su i medicinske prirode:prevremeni porod, bolesti djece, alergije i stresovi koje je možda doživjelo, bolesti motornog trakta, razvojne sposobnosti mozga i mnogo drugih. Razlozi mogu da leže i u socijalnom okruženju djeteta, njegove uže i šire porodice i sredine u kojoj živi. Najčešće su to roditelji koji imaju unaprijed strahove da ne pogriješe u vaspitanju djeteta i te svoje vlastite strahove prenose na dijete. Ili oni strogi roditelji koji žele da drže sve pod kontrolom, da sve znaju, šta se događa i sve kritikuju. Ili treća grupa su roditelji koji su okupirani sami sobom, svojim vlastitim problemima na poslu, sa partnerom, često u svađi i to glasno i preglasno, a onda uplašenom djetetu, koje sve čuje, objasne kako se ne radi o njemu i kako treba mirno da ide da spava. Sva tri ekstremna ponašanja imaju za posljedicu ambivalentnost djeteta i dezorjentaciju, nesigurnost u samog sebe, napetost, neodlučnost, nesklad između psihe i motorike.

Kako pomoći i djeci i roditeljima?!

Pored raznih vidova psihoterapije predviđene za djecu, ali i za roditelje (sistemska familijarna psihoterapija, ili terapija ponašanja djeteta, logoterapija itd.) koje izuzetno puno mogu pomoći roditeljima i djetetu. Isto tako postoje vježbe koje se mogu jednostavno upražnjavati kod kuće i sportovi:

• Cjelokupna svakodnevnica u porodici počev od ustajanja, jela, higijene, obaveza do spavanja trebalo bi da ima konstantnost sa što manje izuzetaka, promjena što se tiče vremena, prostora i načina.
• Fizički dodir sa roditeljima i pohvale ulivaju ogromnu sigurnost, i osjećaj da su nekome izuzetno potrebni: zagrljaj, pohvala, smijeh, muzika, igra...
• Kućni ljubimci, mace, kuce i slično, kao i domaće životinje u dvorištu mogu da budu izuzetno dobri terapeuti za djecu.
• Igranje, kretanje i trčanje u prirodi, kontakt sa prirodom, u pijesku ili sa zemljom, vodom, lišćem, izuzetno smiruje dijete.
• Koncentracija, pažnja, istrajnost, sposobnost prilagođavanja mogu se jačati sportovima: jahanje, džudo, ples u dvoje, mačevanje, gađanje strijelom, jedrenje, balansiranje, žongliranje, zalivanje bez da se voda prospe i slično.
• Ukoliko se radi o djeci kod kojih je grubomotoricni trakt pogođen, preporučuje se: duge šetnje, planinarenja, hodanje, bicikl, plivanje, trampolin, skakanje u vreći, narodni plesovi, rad u vrtu i slično.
• Ukoliko je pogođena fina motorika preporučuju se: ručni radovi, rad sa pilom, modeliranje, štrikanje, branje voća, povrća, guliti krompir, jabuke, tijesto mijesiti....
  

Ostavite sebi vremena da u miru i bez stresa i hektike provedete prijatne trenutke sa svojim djetetom.
Piše: Slavica Blagojević, pedagogica

(zdravlje.at)