Hipohondrija

Svjetska zdravstvena organizacija definiše hipohondriju kao samostalnu psihičku bolest gdje je osnovni simptom strah od bolesti.

Hipohondrija je preokupiranost mislima da se boluje od neke teške bolesti, prisustvo straha da će se umrijeti od te, u stvari nepostojeće bolesti, a sve je zasnovano na pogrešnom tumačenju tjelesnih simptoma.
Iako okolina i ljekari dokazuju da bolest nije prisutna, pogođena osoba je i dalje uvjerena da je teško bolesna.

Svjetska zdravstvena organizacija definiše hipohondriju kao samostalnu psihičku bolest gdje je osnovni simptom strah od bolesti.
Osoba koja najmanje pola godine osjeća stalne tjelesne simptome bolesti, bez odgovarajućeg ljekarskog nalaza, koja zbog tih simptoma stalno ide ljekaru i kod koje strah od bolesti preovladava u razmišljanju i svakodnevnici se može nazvati hipohondrom.

U pojedinim slučajevima se bolest razvija različito.
Kod nekih osoba je strah od bolesti stalno prisutna, konstantno se osjećaju isti tjelesni simptomi, traži se razlog za bolest koji je uvijek najgori mogući.
Kod drugih osoba opet, strah dolazi u intervalima, na primjer kada se neko u porodici razboli, nakon čitanja nekog članka u novinama itd.

Neke osobe su stalno kod ljekara, ako jedan ne postavi tu najgoru dijagnozu, mijenjaju ljekara, stalno obilaze bolnice, različite specijaliste, sve u nadi da će dobiti dijagnozu koje realno nema.

Drugi pacijenti se boje odlaska ljekaru, jer misle da će im on potvrditi dijagnozu koje se boje.

Zajedničko svim hipohondrama je da su potrebne godine straha da bi se priznalo da je upravo strah razlog za njihovo stanje, a ne neka smrtonosna bolest.

Hipohondrama nije lako živjeti, jer njihova okolina ne shvata problem koji imaju, podsmijavaju ih i ubjeđivaju da su si bolest samo umislili u želji da dobiju sažaljenje.

Hipohondre trebaju u prosjeku deset godina dok ne shvate šta je njihov pravi problem, dok ne krenu na terapiju, a tih deset godina su ispunjene stalnim strahom, sramotom i ljutnjom što ih niko ne shvata ozbiljno.

Bolesti od kojih hipohondre misle da boluju su uvijek teške i opasne, niko od njih se recimo ne boji prehlade, ali se boji raka pluća.

Ono što je osobama sa strane neobjašnjivo, hipohondre i dalje misle da su bolesni i nakon svih pregleda i dokaza da su zdravi. I dalje se traži po stručnim knjigama, internetu itd. za “pravim uzrokom bolesti”.

Tipično je i stalno posmatranje tijela: da li su mladeži promijenili boju, jesu li žlijezde natečene, da li se čuju neobični zvukovi za vrijeme disanja itd. Ovi svakodnevni samopregledi dovode do otkrivanja novih simptoma, umjesto da odstrane strah.

Hipohondre svugdje vide simptome bolesti tako da se u najnormalnijim reakcijama tijela odmah vidi simptom teške bolesti.
Najveći dio dana se razmišlja o bolesti i smrti.

Razlozi za nastanak hipohondrije su različiti i još uvijek nisu skroz razjašnjeni. Osoba se ne rađa kao hipohondra iako je primjećeno da se nekada u istoj porodici nalazi i nekoliko osoba sa ovom bolešću.

Povećan rizik da postanu hipohondre imaju osobe koje su i u drugim vezama plašljivi. Loša iskustva iz djetinstva, smrtni slučajevi i teške bolesti u bližem okruženju mogu da prouzrokuju hipohondriju.
Ali nisu samo negativna iskustva odgovorna za ovu bolest: osobe koje su u djetinstvu rasle previše zaštićeno, kojima se sve ugađalo i za njih radilo, teže prema strahu od bolesti.

Hipohondrija se javlja podjednako često kod oba pola. Najčešće se prvi put javlja u doba puberteta, ali se ekstremne forme javljaju u prosjeku kod žena u pedesetim, a muškaraca u četrdesetim godinama života. 

(zdravlje.at)