Dijagnoza i terapija alkoholizma

Težište terapije alkoholizma je pokušati doći do trajne i potpune apstinencije.

Ljekar postavlja dijagnozu alkoholizma nakon razgovora sa pacijentom i pregleda tijela.
U obzir se uzimaju svi tjelesni i psihički simptomi, ponašanje i životna situacija pacijenta, te određeni parametri iz analize krvi.

Za dijagnozu alkoholizma postoje različiti kriteriji. Ukoliko pogođena osoba ispuni određeni broj kriterija, smatra se ovisnom.

Kriteriji su između ostalog:

• jaka potreba da se pije alkohol,
• smanjena mogućnost kontrolisanja kada i koliko se konzumira,
• reakcije kada se konzumacija smanji ili ostavi,
• alkohol sa smirivanje simptoma apstinencije,
• razvoj tolerancije: da bi se postigao željeni efekt, pogođeni moraju piti sve veće količine alkohola,
• zapostavljanje drugih interesa,
• nabavka alkohola i konzumacija treba sve više vremena,
• bez obzira na znanje da je alkohol štetan za zdravlje, i dalje se pije...
  

Težište terapije alkoholizma je pokušati doći do trajne i potpune apstinencije.
Pokušaji da se pacijent “nauči” da kontrolisano pije, uglavnom ne uspjevaju.

Terapija se radi ili ambulantno ili u težim slučajevima u bolnici.
U zavisnosti od simptoma i volje pacijenta, uključuju se i grupe za samopomoć i psihološka savjetovališta. U idealnom slučaju se kombimuju različite terapije.

U kriznim situacijama je veliki rizik da će pacijent odustati od terapije i ponovo se vratiti svojoj ovisnosti. Tada je potrebna pomoć porodice, terapeuta i prijatelja.

Postoje četri faze u terapiji i u svakoj se pokušava prilagoditi individualnoj situaciji pacijenta.

Kontaktna faza: pogođeni odlaze kod ljekara ili u savjetovalište, gdje se informišu. U ovoj fazi je najvažnije definisati alkohol kao problem i pacijenta motivisati da nađe rješenje za svoj problem i odgovornost za svoje zdravlje i ponašanje.

Faza odvikavanja: pacijent se prvo mora odviknuti od alkohola. Kada supstanca koja je prouzrokovala ovisnost više ne ulazi u tijelo, pojavljuju se simptomi odvikavanja: zbunjenost, znojenje, drhtanje itd. Pored toga i psihičke pojave kao nervoza, razdražljivost, agresivnost.
Odvikavanje se uglavnom radi u bolnicama, jer u teškoj fazi odvikavanja u takozvanom deliriju može doći do teških simptoma kao što je koma, halucinacije, smetnje u radu srca i krvnih sudova, gdje je neophodna brza reakcija ljekara.

Faza navikavanje na apstinenciju: kada se tijelu oduzme otrov, u ovom slučaju alkohol, mora se još puno toga uraditi da bi se pobijedila ovisnost. Ova faza navikavanja može trajati više sedmica ili mjeseci, nekada se radi u specijalizovanoj bolnici, gdje se u grupama rade različite psihološke i socijalne terapije. U nekim slučajevima se terapira ambulantno kada je pacijent spreman za apstinenciju i redovno dolazi na terapiju, te ako nema teške fizičke i psihičke bolesti. Dobar i podržavajući socijalni život je neophodan u ovom slučaju. Pacijent mora da nauči da živi bez alkohola, njegova želja za apstinencijom se mora podržati, ojačati i mora se psihički učvrstiti da bi dugoročno uspio živjeti bez alkohola.

Faza rehabilitacije: najveći rizik pretstavlja vraćanje u normalnu svakodnevnicu. Pacijenti su ponovo suočeni sa svojim problemima i strahovima, osjećaju se preopterećeno. Stručnjaci preporučuju da se u ovoj fazi pacijenti ambulantno terapiraju i podrže. Kao velika pomoć se pokazalo učestvovanje u sastancima grupa anonimnih alkoholičara.

Lijekovi mogu pomoći u terapiji ili time da smanjuju potrebu za alkoholom ili da njima konzumacija alkohola  izazove neugodne reakcije tijela. Ovi lijekovi ne mogu zamijeniti psihološko savjetovanje i terapiju.

Kako spriječiti povratak alkoholizmu?
Postoje mnoge situacije u životu, gdje su bivši alkoholičari stavljeni pred veliki ispit istrajnosti. Alkohol je lako dostupan na različitim proslavama i ugostiteljskim objektima.
Situacije koje dovode do opasnosti da se vrati u stare šeme i navike.
Kada se jave problemi sa partnerom, porodicom, prijateljima, na radnom mjestu.
Opasno je i kada su pacijenti previše samouvjereni i misle da im mala čašica neće štetiti. To je u mnogim slučajevima samo korak do ponovnog alkoholizma.

Porodica i prijatelji alkoholičara moraju paziti da ne podržavaju konzum i ovisnost. Tu spada i rješavanje problema alkoholičara da bi ga se rasteretilo, preuzimanje odgovornosti za njega, opraštanje i razumjevanje za njegovo ponašanje ili zaštita. Ljekari u ovom slučaju govore o zajedničkoj ovisnosti.

Prognoza za uspjeh ili neuspjeh odvikavanja od alkohola je jako teška, jer je u svakom slučaju individualna.
Najveću ulogu igra koliko su tijelo i psiha pacijenta oštećeni ovisnosti i koliko je pacijent motivisan da dugoročno uspije u borbi protiv alkohola.

Ko primjeti da je količina alkohola koju unosi prevelika, izbjegla kontroli i da donosi već fizičke i psihičke poteškoće, trebao bi što prije otići ljekaru ili psihologu.
U ovoj fazi je terapija puno jednostavnija i lakša za podnijeti nego u fazi ekscesivnog alkoholizma.
Dodatan alarmni signal je kada porodica, prijatelji ili kolege primjete i ukažu na problem sa alkoholom.

Šanse za potpuno izlječenje su individualne. Nakon bolničkog liječenja je uspjeh statistički 50%,
Borba protiv alkohola kod mnogih pacijenata traje čitav život.

(zdravlje.at)