Anoreksija

Anoreksija nije isto kao bulemija

Prema pretpostavakama, oko 0,5 do 1% odraslih osoba boluje od anoreksije, bolesti gdje se pretjeranim gladovanjem pokušava smršati do nezdrave premale težine.
Anoreksija nije isto kao bulemija, gdje dolazi do pretjeranih obroka koji se odmah nakon toga povrate. Broj osoba koje boluju od bulemije je najvjerovatnije veći nego od osoba sa anoreksijom.

Radi se o atipičnom poremećaju u ishrani, koji najviše pogađa djevojke i žene u dobi od 15 do 35 godina.
U ovoj dobi je anoreksija najteža psihička bolest koja sa sobom dovodi teške zdravstvene posljedice.
Ukoliko se pogođene osobe prekasno terapiraju, znači već u odrasloj dobi, procenat smrnosti je oko 10%.
Svaki deseti bolesnik je muškarac, a taj broj se svake godine povećava.

Već djeca počinju da broje kalorije i preskaču obroke, tako da je broj djece sa poremećajima u ishrani sve veći.
Dijeta postaje nova droga.
Kada se sve misli vrte samo oko jela i ako glad, sitost i apetit nisu više važni, polako dolazi do ozbiljnog oboljenja.

Nezdrava, premalena kilaža postaje važan, neophodan cilj u životu mlade osobe i sve se radi da se dođe do cilja, bez obzira na zdravstvene posljedice.

Mediji su puni mladih, premršavih manekenki koje pretstavljaju pretjeran, nezdrav, zapadnjački ideal ljepote.
Prije svega djevojčice koje imaju slabo samopouzdanje, lako padaju pod uticaj ovih pogrešnih ideala.
Okolina i mediji im šalju pogrešne signale da su žene uspješne samo ako su lijepe i mršave.

Ipak, poremećaji u ishrani se ne smiju svesti samo na ideale ljepote, jer posebno u slučaju anoreksije su uzroci bolesti puno dublji i teži.
Pacijenticama sa anoreksijom je manje važno da su mršave, nego je za njih hrana povezana sa kontrolom.

Pogođene osobe nisu u stanju da kompenziraju emocije kao što su ljutnja ili strah. Gladovanjem pokušavaju da potisnu prave osjećaje i imaju osjećaj da su ih pobijedili ili riješili probleme.

Osobe koje boluju od anoreksije ne znaju kako da pokažu emocije, kako da se svađaju sa roditeljima, kako da odrastu.
Samo preko jela uspijevaju da se ograde od ostalih i na taj način rebeliraju.

Anoreksične osobe se osjećaju kao posebne, jer im hrana nije potrebna. U njihovim očima su obični smrtnici jadni, jer previše jedu.
Anoreksična osoba se osjeća odlično kada smrša, to joj daje snagu, iako joj premala tjelesna težina dugoročno šteti.
Zdravstvene posljedice kao što su neplodnost ili smanjenje koštane mase se ignorišu i “dešavaju drugima”.

Neprihvatanje činjenice da se radi o bolesti, ignorisanje posljedica i bježanje od istine je karakteristično za sve smetnje sa ishranom.
Pronalaze se izgovori zašto se ne jede, a u ozbiljnijim fazama bolesti se izbjegava sve što ima veze sa hranom.

Bilo kada je razmišljanje i život pogođenih toliko suženo, da one samo razmišljaju o hrani i sve dublje padaju u bolesti.

Terapija anoreksičnih osoba dugo traje i naporna je.
Potrebne su različite terapije, psihološka terapija (koja je najvažnija), ali i terapija ishrane, da bi pacijenti naučili da se normalno hrane.
Na početku je jako teško odustati od želje za kontrolom, jer pacijetni moraju napustiti svoje sigurno ostrvo, gdje se osjećaju sigurno i poći novim putem, za koji nisu sigurni gdje će se završiti.
Mnogim pacijetnima je bolest godinama bila sastavni dio života, pa im je teško da je ostave iza sebe.

Najteži korak je, kao i kod svih drugih psihičkihh bolesti, priznati da se ima bolest i početi sa terapijom. To je najvažniji potez, početak rješavanja problema.

Mora se računati i na eventualna vraćanja u stare šeme i ponašanja, jer je bolest bila loša navika koja se prije koristila za rješavanje problema. 

(zdravlje.at)