Diabetes mellitus

Diabetes mellitus je hronična bolest metabolizma koja se ispoljava stalnim povećanjem količine šećera u krvi.

Kao transportni organ, krv prenosi kisik i hranjive supstance do ćelija organizma, između ostalog i glukozu, koja je za najveći broj ćelija glavni liferant energije. Energija potrebna za normalno funkcionisanje organizma se unosi u najčešćem slučaju preko ugljenih hidrata. Nakon raspadanja velikih molekula ugljenih hidrata, glukoza se resorbuje preko sluznice crijeva u krv. Tijelo ima određene rezerve, rezervoare šećera, koje se nalaze u mišićima i jetri i u slučaju niske koncentracije šećera u krvi, može i dalje da se snabdijeva energijom iz rezervi.

Da bi glukoza ušla u ćeliju i time došlo do produkcije energije koja je neophodna za rad i funkciju ćelije, potrebno je djelovanje hormona inzulina. On reguliše ulazak glukoze u ćeliju, luči se u gušterači kada nakon jela poraste koncentracija šećera u krvi. Kada ćelije prime šećer, spada koncentracija glukoze u krvi i samim tim je inzulin najvažnija substanca za smanjivanje glukoze u krvi.
Kod dijabetesa raste koncentracija šećera u krvi, jer tijelo nema dovoljno inzulina ili kada ćelije tijela ne reaguju na inzulin (ne puštaju šećer unutra). Previše šećera u krvi negativno utiče na velike i male krvne sudove i time šteti najviše srcu, bubrezima, očima i nogama.

Postoje različiti oblici dijabetesa:

Diabetes mellitus tip 1:
Gušterača više nije u stanju da proizvodi inzulin. Razlog za to je što su njene ćelije uništene kroz sopstveni imuni sistem. Zbog toga pacijenti sa ovim tipom boluju od potpunog nedostatka inzulina i od početka moraju da ušpricavaju inzulin.
Ova forma dijabetesa se pojavljuje već u ranim godinama života i razvija se relativno brzo. Simptomi su: velika žeđ, naglo debljanje, često mokrenje, umor, znojenje.

Diabetes mellitus tip 2:
Gušterača je još uvijek u stanju da proizvodi inzulin, ali ta količina nije dovoljna da se koncentracija šećera u krvi nakon jela dovoljno smanji. Razlog za to je što ćelije ne reaguju dovoljno na inzulin. Gušterača pokušava da smanji velike količine šećera u krvi kroz povećano lučenje inzulina, što ćelije čini još neosjetljivije na inzulin. Dugoročno gledano, kompletan proces opterećava rad gušterače, što dovodi na kraju du prekida produkcije inzulina.
Posljedica je da tada i pacijenti sa tipom 2 isto moraju da ušpricavaju inzulin. Vrijeme koje prođe prije nego što se mora špricari inzulin zavisi od ishrane i lijekova koji se uzimaju.
Ova forma dijabetesa se pojavljuje uglavnom u starijim godinama, ali se u zadnje vrijeme sve mlađim pacijentima dijagnosticira. Razlozi za to su premalo kretanja i loša i premasna ishrana.
Bolest se razvija polako i dugo vremena ne pokazuje nikakve simptome. Zato se, na žalost često dijagnosticira tek kada dođe do teških posljedica.

Diabetes mellitus tip 3:
Ova forma dijabetesa je sa apsolutnim nedostatkom inzulina i nastaje kada se tkivo gušterače uništi kroz druge bolesti kao što su tumori, infekcije, upale, rijetki genetski defekti ili bolesti. Ovi pacijenti isto moraju da špricaju inzulin.

Dijabetes u trudnoći:
Ova forma dijabetesa se pojavljuje kod 3% trudnica. U većini slučajeva nestaje nakon poroda, ali je rizik za nastajanje dijabetesa znatno povećan.

Riziko faktori:

Dijabetes je nasljedna bolest ali postoji još riziko faktora koji negativno utiču na nastanak i razvijanje dijabetesa. To su pogrešna ishrana, manjak kretanja, pušenje, visok pritisak, povećane vrijednosti masti u krvi i povećana tjelesna težina.
Do sada medicina nije uspjela da nađe put da spriječi nastanak tipa 1. Drukčije je kod tipa 2. Pošto se bolest sporo razvija, postoji u mnogo slučajeva šansa da se nastanak bolesti spriječi ili znatno uspori. Uslov za to je da su pogođeni dovoljno informisani o rizicima dijabetesa i da budu spremni da svoje navike promijene.
Danas je poznato da mast, konkretno višak tjelesne masti, igra skro istu ulogu kao i šećer u razvoju dijabetesa. Manju ulogu igra mast koja se nalazi na kukovima ili bedrima. Mast koja se nalazi na stomaku ima puno opasniju ulogu. Ta mast je odgovorna da masti u krvi ispadnu iz ravnoteže i da ćelije postanu neosjetljivije na inzulin. Istovremeno je doboka mast na stomaku jedan od uzročnika povišenog pritiska i začepljenja arterija.

Posebno su ugrožene osobe:

• roditelji imaju dijabetes tip 2
• niska (ispod 2,5 kg) ili viskoka(preko 4,1 kg) težina prilikom rođenja
• dijabetes u trudnoći
• stariji od 45 godina
• pušenje
• povećana težina (struk kod muškaraca preko 102 cm, kod žena preko 88 cm)
• hronični manjak kretanja
• visok pritisak, smetnje u metabolizmu masti i šećera.

Terapija tipa 2:

Prvi korak je mijenjanje navika ishrane i kretanja.
Smanjivanje mase mišića i povećane naslage masti u području stomaka utiču na razvoj dijabetesa ili dijabetičkog sindroma. U poređenju na mršave, rizik za dobijanje dijabetesa kod jako debelih osoba je 20 puta veći. Mnoge studije pokazuju da dovoljno kretanje može jako smanjiti nastanak bolesti.
Ukoliko se nakon tri mjeseca vrijednosti šećera u krvi ne promijene, počinje se sa davanjem tableta i nakon sljedeća tri mjeseca eventualno još jedan dodatni lijek.
Ukoliko tablete ne dovedu do poboljšanja, dolazi do uvođenja inzulina u terapiju.

Simptomi:

Kod sljedećih simptoma je moguće da metabolizam šećera nije u redu:
napadi znojenja, jaki umor, bljedilo, lupanje srca, drhtanje, jaka glad, problemi sa koncetracijom, grčevi u listovima, svrab, česte infekcije, neželjeno povećanje težine, suha usta, povećana žeđ, često mokrenje.

(zdravlje.at)