Koliko se hemijskih supstanci nalazi u našoj odjeći? 

Odgovor na ovo pitanje su pokušali pronaći švedski istraživači koji su testirali različite odjevne predmete od pamuka i viskoze i otkrili da se za proizvodnju kilograma tekstila potroši oko šest kilograma hemikalija. 

Obična pamučna majica “potroši” dva do četri puta više hemikalija od svoje sopstvene težine, dok se za kilogram viskoznog materijala potroši i do 5-7 kilograma hemikalija. 

Hemikalije se koriste za proizvodnju samog materijala, proizvodnju konca, preradu, omekšivanje i bojenje materijala, pakovanju i prilikom transporta. U tekstilnoj industriji se koristi oko 7.000 različitih hemijskih supstanci. 

Na žalost, ne postoji tekstilni produkt koji nije hemijski prerađen iako bi mnogo potrošača upravo željelo odjeću “bez hemije”.

Kako se ovo odražava na tijelo?

Sama količina utrošenih hemijskih supstanci ne govori puno o njihovoj štetnosti za zdravlje. Ono što je važno je koliko tih supstanci prelazi iz tekstila na kožu. Ukoliko dođe do kontakta hemikalije i kože, može, u zavisnosti od štetnosti hemikalije i njene količine koja je na koži, doći do rekacija kože.

Reakcija kože može biti intenzivna sa stvaranjem osipa koji svrbe, crvene se i perutaju. 

U prosjeku je 2% ukupnih kontaktnih alergija reakcija na hemikalije u tekstilu. Posebno su problematične boje koje se koriste za bojenje sintetičkih tekstila. 

Odjeća koja se nosi jako pripijeno uz tijelo predstavlja dodatni rizik nastanka kontaktne alergije. 

Za većinu od 7.000 supstanci koje se koriste u industriji ne postoje informacije da li imaju negativan uticaj na zdravlje, bilo da se radi o kratkotrajnim ili dugoročnim posljedicama, te kako tijelo može reagovati kada se kombinuje više različitih supstanci. 

Za neke supstance koje su pronađene u teksilnim produktima kao što su formaldehid, glioksal, silbeni, različiti polimeri... se zna da su loši za zdravlje. 

Problem je što ne postoje zakoni koji određuju koje se supstance smiju ili ne smiju koristiti u tekstilnoj industriji, tako da se ni proizvođači kod kojih su nađene supstance otrovne za naše tijelo ne mogu kažnjavati te im se ne može zabraniti dalji rad sa tim supstancama. 

Jedina pozitivna stvar iz zadnjih godina je REACH odredba u Evropskoj Uniji kojom se sve hemikalije korištene u proizvodnji moraju registrovati, ali na žalost bez daljnih posljedica. 

Potrošači se mogu samo informisati koja vrsta materijala je u njihovom odjevnom predmetu, na primjer 80% pamuka i 20% poliestera, ali ne znaju koje su se hemikalije koristile u proizvodnji te koja boja je korištena. 

Oprez je obavezan ukoliko se tkanina ne mora peglati ili ako odbija prljavštinu ili ako ne mijenja formu. To je znak da je za njenu proizvodnju potrošeno jako puno hemikalija i da je veliki dio njih i dalje u tkanini.

U nekim državama postoje i znakovi ekološke obrade tekstila. 

“Ekološki” tekstil ima samo prirodna vlakna, za proizvodnju se koristi manji broj hemikalija, a prerada materijala se vrši mehanički a ne hemijski. Ovaj tekstil je manje opasan, ali ipak ni on nije skroz bez hemije.